JAMES T. FULTON i nova teorija perceptivosti

Boris Kren

U današnjoj muci: pripremiti bilo gdje, tiskati bilo gdje i izgledati svugdje jednako, uz sverastući broj kolor profila i raznorodnih prostora boja teško je naći potvrdu gornje potcrtanog nastojanja. U tom previranju i komešanju nužno je da se standardi pripreme za tisak sužuju i sve više formaliziraju, pojednostavljuju. Jednako tako zbog uspješnosti i komercijalnosti, za sužene standarde potrebni su »suženi« strojevi. I eto nas na mašinama s konzolama i geslu: ili ovako ili nikako. I obrnuto: suženi standardi zahtijevaju i suženu pripremu. Suženi spektar prostora boja, nekoliko profila boja, suženu rezoluciju itd.
U industrijskom svijetu u bitci za tržištem između korektno izvedenog posla i profitabilnosti skoro i ne ostaje prostora za inovaciju. Rezultati znanstvenih istraživanja sporo utjeću u boje tiskarskih strojeva. I samoj znanosti potrebno je duže vrijeme za provjeru svojih rezultata. Kriva nasljeđa o shvaćanju prostora boja vuku se stoljećima. Ovostoljetni razvoj elektronske makrografije, optike i elektronike uvelike pomažu sve boljem uvidu u zamjedbeni sustav boja a s druge strane ga i usporavaju jer su otkrića kontraverzna i sve ćešće u sukobu ili se nepoklapaju s dotadašnjim utabanim stazama.
Prema mome mišljenju danas je u tom području perceptivnog sustava jedan od najinteresantnijih znanstvenika James T. Fulton koji je 2000. godine postavio novu teoriju animalno-perceptivnog sustava, sada već na preko 2500 stranica teksta. Za početak donosim kratki izbor njegovih postavki koje ilustriraju opseg i dubinu nove teorije gledanja ili vidnosti a kao prikaz njegova radu ne ću naprosto recenzentski proći kroz te pretpostavke već se osvrnuti na istraživalački rad vezan za početak njegova rada iz koje situacije je i krenula nova teorija.
Rezultati i postavke nove teorije o vidnosti (izbor):
Štapići i konusi zastarjeli su opisi funkcija prihvata optičke senzacije.
Perceptivnost je uglavnom tetrakromatska. Čovjek, gorila, čimpanza, orangutan imaju receptor za ultraljubičasti pojas svjetla, ali zbog
sustava leća signal pod dnevnim svjetlom uglavnom ne dopire do
receptora.
Četiri je receptora i oni se oslanjaju na spoj vitamina A: Rhodonin..
Rhodonin (5) najaktivniji je na 625 nm, a boje recepcije su crvenkastonarandžasti cijan, zelenkastoplava.
Rhodonin (7) najaktivniji je na 532 nm, a boje recepcije su žućkastozelenonarandžasta i purpurnocrvena.
Rhodonin (9) najaktivniji je na 437 nm, a boje recepcije su purpurnoplavo nezasićeno žuta.
Rhodonin (11) najaktivniji je na 342 nm, uglavnom proziran za ljude.
Bijelo je u spoju signala 494 ± 2 nm i 522 ± 2 nm.
Oko radi tako što vibrira te je time prvenstveno detektor promjene, a ne funkcionira kao prijenosnik slike.
Drhtaj oka je otprilike 30 do 90 Hz. Amplituda je koliko su veliki jedan do dva receptora.
Svaka zrela fotoreceptorska stanica šalje jedan od četiri spektralna uskopojasna signala unutar cijelog spektra.
R = x + y + z nije adekvatan opis viđenja boja.
Patentiranje Aktive®: tropolni poluvodič u stanju tekućeg kristala služi za prijenos signala unutar neurona.
Receptori ovise o Rhodoninu® a ne o Rhodopsinu (oba su spojevi vitamina A).
Novi dijagram o obojanosti.
I tako dalje.
Masni tekst gore točka je na koju ću se ovrnuti s naumom da pokažem kako je sustavna teorija (globalna i povijesna) neophodna za eksperimentalni dio znanosti i kako je u novoj teoriji vidnosti ona bila ključna za daljnja istraživanja a tako ću, predmijevam, i ocrtati samu teoriju o obojanosti i o zamjećivanju obojanosti g. Fultona.
No njegova teorija zauzima preko 2400 tisuće strana teksta s 1000 slika i predstavlja četrdesetak godina kontinuiranog interdicplinarnog znanstvenog rada.
Puki prikaz na desetak stranica bio bi daleko nedovoljan kao stručni rad i čini mi se puno primjerenije prikazati gore spomenuti izvadak iz teorije (pomašteni tekst), a koji ujedno čini jedan od njezinih osnovnih stupova. Ujedno to će biti i prikaz problema predstavljanja, prikazivanja i prihvaćanja novih znanstvenih dataka sa ćime se i J. T. Fulton suočavao što se vjerojatno proteže i na svaku revolucionarnu ideju.
Započevši svoju profesionalnu karijeru kasnih pedesetih kao vojni oficir u Uredu za posebne projeke pod Sekretarijatom zračnih snaga, g. Fulton istražuje krajnji doseg televizijskih tehnika, fotografije i ljudske percepcije, uporedo. Niz projekata vezuju se jedan na drugi. Sukus im je povezivanje ljudskog optičkog sustava s optikom i elektronikom pri ćemu je tijekom idućih dekada postignuta konstanta obojanosti i »elektronskog očitavanja« iz samog životinjskog vidnog sustava pojačanog nebrojeno puta što spada u zaštićene podatke. U sklopu toga zanimljiva je emulacija žabljeg oka ugrađena u sustav navođenih oružja, poput maverika. Žablje oko poput ljudskog, ili obrnuto, titra i na osnovu toga vidi. Kad je izloženo stalnom istovjetnom vidnom nadražaju nastupa sljepilo osim na vidni podražaj, tj. na cilj koji se giba.
»U literaturi se, još od sredine 1800-tih, na retinu gledalo kao na neku vrstu fotografskog filma, tj. kao na napravu koja iz uhvaćenog svjetla u određenom vremenskom rasponu, stvara signal koji u cjelosti predstavlja uhvaćenu sliku vanjskog svijeta, točkicu za točkicu, na površini retine. Tog stava se držalo usprkos toga što je bilo očigledno da niti pojedini fotodetektori oka niti retina kao takva nisu u stanju stvoriti takav signal. Fotodetektori su sposobni otvoriti jedino takav signal koji je proporcionalan promjeni u osvijetljenosti. U osnovi oko radi kao detektor promjene a „oslijepi” kad je izloženo stalno jednakom osvijetlenju. Tu se činjenicu mora uzeti u obzir ako se hoće razumijeti kako oko funkcionira u cjelini.«
Tijekom 30-godišnjeg rada Fultonov glavni fokus bio je sinteza sustava za taktička i djelotvorna vojna osmatranje i nadgledavanja. Stoga je unapređivanje širokog spektra sprava s umjetnom inteligencijom u vizuelno optički sustav vrhunskih parametara bilo bitno povezano s upoznavanjem stvaranja predodžbi u biološkim sustavima a s receptorima svjetla posebno.
Tako je i cijela ova teorija upravo i krenula. Proučavajući tijekom 60-tih materijalnu supstancu (kromofor) kadru za prihvat svjetlosti unutar biološkog aparata vidnosti, J. T. F. otkriva kako ta supstanca, tadašnji rhodopsin ne odgovara uvjetima koje mora imati kromofor. Rhodopsin je bio strukturalno krnji i nije imao karakteristike dobrog kromofora. Takvo tadašnje znanje bilo je opravdano zbog ograničenih alata koje je ondašnja analitička kemija mogla upotrijebiti. A osnovna je pretpostavka bila da bi se ostaci destruktivnog procesa nakon privata svjetlosti mogli lagano vratiti u izvorno stanje jer da se radi o jednostavnom kemijskom lancu od dvije komponente u jednoj molekuli. No problem je bio što se zapravo nije znalo niti što su ostaci niti koje su im karakteristike. Mislilo se da je jedan aldehid vitamina A ili alkohol. Za drugog se držalo da je protein i dano mu je ime opsin. Na mnogo načina i metoda se isprobavalo raznim kombinacijama ujediniti ta dva sastojka. No oboje i retinol i opsin su sami po sebi neobojivi unutar vidljivog spektra. U početnoj zamisli da je retinoid kromofor na nj se probao bezuspješno primijeniti mehanizam stereo izometrije. Nedavna istraživanja nisu uspjela potvrditi prisutnost cis-retinola u životinjskom vizualnom sustavu. Isto tako probalo se materijal ujediniti pomoću Schiffove osnovne moleklarne grupe, zamijenivši atom kisika u retinolu s dušikom. No to ni teorijski ni laboratorijski nije prošlo. Tada se pretpostavilo da bi iz spajanja dušika Schiffove osnove sa slobodnim proteinom moglo doći do potrebne električne konfiguracije. To nije potvrđeno a doživjelo je i teorijsku kritiku sa stanovišta poimanja energije. Iduća istraživanja nastojala su pokazati da je kromofor ustvari protein a ne retinol. To je izazvalo puno tehničkih rasprava no bez laboratorijskih potvrda. Jer protein ako nije povezan s lancem ugljika ne pokazuje neophodne električne rezonancije tipične za dobar fotonski detektor vidljivih valova. I tako s nadom i nakanom da se rhodopsin napravi u laboratoriju znanstvenici su se ozbiljno prihvatili posla no nisu ga uspjeli proizvesti.
Svi ti pokušaji imaju ozbiljne nedostatke jer se ne slažu s pravilima kemijske obrade pigmenata, što je posebno područje specijalizirano za iznalaženje pravila koja bi se mogla primijeniti na molekularnu kemiju dobrog foto absorbera. Danas se zna da se tvar koju izlučuju fotoreceptorske stanice sastoji isključivo od opsina. Kod toga nije prisutan retinol. Kromofori vidnih funkcija stvaraju se unutar retinalnog pigmentskog omotača.
Novi koncept retinoida: rhodopsin trebalo je zasnovati na pravilima kemijske pigmentacije što je daleko uspješnije kad se definira detaljna molekularna kemija četiriju zamjedbenih tvari. To je također kompatibilno s novijim velikim razvojem spoznaje o kvantnoj fizici, fizici poluvodiča i tekućem stanju materije. Jer sve te spoznaje kritične su za razumijevanje stvarnog procesa foto pobude i dosljedno tomu njezinog uminuća.
I tako i dalje parafrizirajući autora, J. T. F. u to vrijeme definira novu klasu retinoida: Rhodonine. Ta klasa je odgovarala postulatima kemije i fotokemije kao i vrlo zahtijevnim uvjetima koje je trebao imati kromofor. Svejedno, istraživalačkoj znanosti vidnosti je bilo teško zamijeniti rhodopsin s rhodoninom i bilo je očito da se cijela stvar mora postaviti u puno širi obzor da bi takvo što zajednica mogla prihvatiti.
Bilo je jasno iz rada iznošenog 60-tih godina da su rhodonini stvarno prisutni u stvaranju predodžbi i to izričito u stanju tekućeg kristala. Jedino u tom stanju im je koeficijent upijanja upadljivo visok kao i njihove jedinstvene spektralno upojne karakteristike.
Isto tako valja priznati da se u to doba nije puno znalo ni o mnogim klasama retinoida niti o svojstvima tekućeg kristala. Po Fultonovoj definiciji obitelji rhodonina unutar retinoida, rhodonini praktički stvaraju kromofore za sva vidna polja kada su u stanju tekućeg kristala i u elekričnom kontaktu s neurološkim sustavom ili nekim drugim prijenosnim mehanizmom.
Eksperimentalna literatura se danas slaže da se rhodopsin ne nalazi unutar stanice receptora. Zna se da fotoreceptorske stanice izlučuju opsin koji se dalje istiskuje i uobličuje u diskove na vanjskom segmentu* svake stanice. Tu se opsin presvlači s kromoforom u tekućem stanju, stvorenim unutar sloja retinalnog pigmentskog omotača.
*»Vanjski segment drugi je dio fotoreceptora oka i iz mnogo razloga potpuno jedinstven činbenik cijelog sustava (okrenut je prema unutra, prema mozgu dakle od leče, od retine, zato vanjski). Kad je izgrađen vrlo je dinamičan. Pojedini diskovi u kliznoj formaciji opstaju otprilike 12 tjedana u ljudskom oku nakon čega ih rastvaraju stanice retinalnog pigmentskog omotača.
Taj proces izazvan je stalnom proizvodnjom novih diskova unutar cjevaste šupljine na kraju unutarnjeg segmenta oka receptorske stanice. Ti novi diskovi stalno guraju prethodne diskove izvan šupljine prema retinalnom pigmentskom epiteliumu. Klizeći dalje svaki pojedini disk na bazi opsina presvlači se kromoforom iz stanica epiteliuma i tada postaje osjetljiv na svjetlo, djelimično osjetljiv s obirom na okomite zrake svjelosti koje padaju na njegovu površinu zahvaljujući jedinstvenoj tekućoj kristaličnoj strukturi kromoforskog omotača«.
J. T. Fulton predlaže da je ta tekuća kristalična tvar, znana kao Rhodonin®, kromofor vidnosti. Tvar se stvara iz retinola po utvrđenom slijedu procesa. Rhodonin je bliski srodnik kromofora koji se upotrebljava u kolor fotografiji. Pobuđuju se na kvantno mehanički način jednako kao u kolor fotografiji i deaktivira na dobro znani način (kao kod tranzistora) preko dendrita fotoreceptorske stanice. Nikakav vanjski izvor kvantne energije nije potreban. Pobuda i prekid pobude upravo je opis generatora vala u jedinici vremena kako je to opisano u literaturi.
Rhodonin se javlja četverostruko i to baš kao vidna manifestacija. Uz odgovarajuću tehniku svaki od njih se može izvaditi iz retine i obnoviti u u laboratoriju i kao takav točno i bez poteškoća pobuditi s jednim od četiriju spektara kakve nalazimo da su vidljivi dio spektra.
Slijede dva slikovna priloga za lakše snalaženje o čemu je riječ. U samoj teoriji g. Fultona tema je detaljnija desetak puta. Golema interdisciplinarna povezanost teorije ne ostavlja pojedina područja znanosti u bezdanu usitnjavanja već kulminira u objedinjujući sustav koji i dotiče i prožima mnoga grafička područja.
»U literaturi općenito, kromofor vidnosti opisan je pojednostavljeno kao protein s retinolom. A ustvari, kromofor vidnosti sastoji se od kisikom modificiranih molekula vitamina A. Te molekule se tada odlažu na proteinsku podlogu (opsin) koja sačinjava diskove vanjskog segmenta svakog fotoreceptorskog neurona. Dolje je slika četiriju kromofora vidnosti, u ljudi i drugih, po podrijetlu vodenih, životinja. Nešto izmijenjena struktura prstena nalazi se u slatkovodnim ribama (vitamin A2) i u nekih ptica koje jedu strvine (vitamin A3.)«

Obitelj RHODONINA™
Struktura

»Sve molekule imaju sličnu molekularnu težinu i u razrjeđenoj otopini maksimalna upojnost im je oko 493 nm. I samo u tekućem kristaličnom stanju ispoljavaju svoj značajni biološki anizotropski spektar.
Dva atoma kisika odvojena od matične strukture retinoida rezonantno dijele isti lanac ugljika«.*
*spomenuto na početku članka.

I druga slika:
SPREŽNI SKLOP FOTORECEPTORA I RETINALNOG PIGMENTSKOG OMOTAČA U LJUDSKOJ VIDNOSTI

»Prvi red pokazuje izgled diskova unutar čaške fotoreceptorske stanice, njihovo formiranje u dimnjačastu strukturu znanu kao vanjski segment i njihovo rasformiravanje u procesu fagotizacije stanicama retinalnog epitela.
Kao što je spomenuto na dnu gornje slike diskovi se stvaraju po jedan na sat otprilike i trebali bi biti izvršni oko 12 tjedana kod ljudi
Drugi red pokazuje situaciju sličnu onoj u prvom redu s tim što su sad diskovi presvučeni s kromoforom. Kromofor od stanica retinalnog pigmentskog omotača donašaju stanice fluida koji se nalazi u šupljini između pigmentskog omotača i sloja unutarnjeg segmenta fotoreceptora.
Treći red pokazuje dodavanje elektrostenolitične tvari oko i između diskova. Ta tvar daje električnu struju potrebnu dendritima stanica fotoreceptora.
Četvrti i peti red pokazuju dendrite u brazdama vanjskog segmenta i njihov prolaz u unutarnji segment svake stanice.
Treći, četvrti i peti red pokazuju odvojene kanale različitog upojnog spektra. Prikazane boje su samo naznačene komplementarne boje samog upijanja boja, to će reći reflektirane boje vanjskog segmenta kada se na njega gleda kroz zjenicu oka.
Redovi 6, 7 i 8 prikazuju tri patološka stanja. Šesti red pokazuje presijecanje vanjskog segmenta zbog retinalne povrede. Tu može doći do oštećenja dendrita stanice no ne i do oštećenja fotoreceptorske stanice. Također i dio vanjskog segmenta koji je segmentu pripojen može ostati upotrebljiv. Novi diskovi će se i dalje proizvoditi slijedeći raspuklinu i tako potiskivati stare do retinalnog omotaća gdje bi se mogle rastvoriti. Rezultat je samozaliječenje.
Situacija u sedmom redu puno je teža. Nadomješćivanje diskova po raspuklini može dovesti do komplikacija u samozaliječenju uslijed trajnog odcjepljivanja retine od sloja retinalnog pigmentskog epitela. Ako razderotina uključuju kidanje prostora fluida za prijenos kromofora postoji opasnost od miješanja drugih bioloških čestica s fluidom. Te čestice se mogu sukobiti s kompleksnom elektrokemijom tog prostora i dovesti ga do trajnog oštećenja.
Osmi red simbolizira stvaranje nove fotoreceptorske stanice. Za vrijeme se početnog punjenja čaške s proteinom opsina mogu stvoriti patuljasti diskovi pa vanjski segment izgleda poput stošca. No to je neodrživo stanje rasta i kako se volumen unutar čaške povećava i ona se povećava do svoje normalne veličine. Nakon toga će se svi diskovi dalje normalno razvijati. Nije prihvatljivo da će vanjski segment ostati konusnog lika pri stalnom normalnom pridolaženju diskova iz unutarnjeg segmenta fotoreceptora do retinalnog pigmenskog omotača«.
Time bih završio s ovim dovoljno detaljnim prikazom za ovu svrhu podvukavši kako tako detaljističko interdisciplinarno znanje ne odvlači od grafičkih tema već im naprotiv dodaje ozbiljnost i širinu kakvu grafička industrija već ionako poznaje u svojim raznorodnim granama od papirne do programske tehnologije.
Ono što je ovdje za mene za sada značajno to je prijem novih znanstvenih ideja. Da je ostalo samo na inzistiranju novog spoja kao vidnog kromofora, bitka za njegovo priznavanje vjerojatno bi i danas trajala ili bi se to znanje prihvatilo ali i utopilo u specijaliziranim državnim ustanovama.
Iako je otkriće rhodonina bilo objelodanjeno već 1960. godine, znanstvena zajednica koja proučava proces vida i vidnosti (viđenja), kako to formulira sam autor, nije bila spremna prihvatiti eksperimentom potvrđenu teoriju o stvaranju vidnog naboja kao detalju koji je izgledao preapstraktan u moru nepoznanica u vezi vidnosti kao takve, pa je onda uslijedilo istraživanje koje je razvilo teoriju vidnosti u cjelini u kojoj je rhodonin samo jedan dio.
Vjerodostojnost nečije izjave o znanstvenoj činjenici kad se za nju daju eksperimentom potvrđeni dokazi očito ne ovisi o samim dokazima. Pogotovo kad znanstena činjenica skroz odudara od prihvaćenih teorija. Klasični Newtonov ideal nepristranog promatranja i nesusjelovanja u predmetu ispitivanja treba proširiti i usavršiti. On nije samo briga da se materijalno ne „ulazi “, ne zahvaća, ne sudjeluje u znanstvenom postupku već i briga da i sebe isključimo iz petljanja s predmetom i petljanja sa sobom u smislu poželjnosti rezultata, preimućstva i ostalih emotivno racionalnih sklopova. No to nije lako i očito pripada individualitetu.
U redu je da do pravog znanja svatko mora doći sam. I/ili pomnim prozrijevanjem i/ili pomoću izvođenja krajnje jednostavnog a krajnje detaljnog eksperimenta e da bi se sam uvjerio i u valjanost misli i u valjanost materije. Uvjeriti se ovdje ne znači samo nešto štodolazi poslije znanja već znači i imati unaprijed, prije provjeravanja uvjerenje, tj. vjeru ili povjerenje da je neki autor možebit u pravu ili njegova ideja točna. Prema tome neka duhovnost, neka dobronamjernost, pozitivna otvorenost, nekakvo pozitivno kulturno okružje nužno prethodi znanstvenu pristupu, bilo prvotnog orginalnog eksperimentatora bilo njegova provjeravatelja.
Zašto o tom govorim!? Iz dva razloga. Prvo što je za nepristrani pristup znanstvenog istraživanja za koji se pretpostavlja da otkriva istine očito potreban emotivno racionalni vrijednosno etički sređeni sustav i u tom smislu dostatno ćudoređe i drugo što se nikuda ne bismo pomakli da smo stalno jedan drugog provjeravali istim koracima u istim koracima. Problem s povjerenjem i vjerom jest u tome što možemo potpuno vjerovati u nešto potpuno neistinito a i nimalo vjerovati u nešto što je baš istinito. Integritet osobe kao znanstvenika uvjetuje njegov ad hoc. I prvo i drugo (i ćudoređe i vjera) danas ne spadaju u neku posebnu znanstvenu disciplinu već je potka sviju njih. Ulaziti detaljnije u to, ovdje, nije primjereno a kao nit vodilja i premisa sasvim dovoljno.
Postojanje oka i ostalih osjetila se pretpostavlja kao i razboritost, i ne ide se to provjeravati ili za to tražiti pismenu potvrdu.
Što se tiče važnosti mentalne voljne strukture znanstvenika (ćudoređe) o tome, a i o gore rečenom, pobliže u drugom većem radu čiji je ovo izvadak, na temu strukture digitalizacije. Što se tiče drugoga: pretpostavke u koju vjerujemo, osnova dobre teorije jest njezina smislenost, sveobuhvatnost i moguća provjerljivost dokazima koji potvrđuju uzročnu-posljedičnu vezu s prvotno izvedenim eksperimentom i obrnuto, u okviru cjelokupne teorije (postulat => posljedica =>postulat => posljedica itd.).
Sve to u smislu: ne moramo biti svemirska letjelica da bismo shvatili kako svemirski brod leti od zemlje i oko nje.
I što onda koči znanstveni razvoj!? Na neki način isto ono što ga i razvija. Sami ljudi u svojoj sazdanosti što je opet rasprava za neku drugu zgodu.
Garancija istraživanja je u postojanju i funkcioniranju stvarnosti.
Zanimljivo je da mi istinski postojimo i prije no što smo to počeli istraživati. Mi smo u današnjim znanstvenim istraživanjima post festum.
Značaj J. T. Fultona vidim na dvojak način.
a) Mada je mnogim rigoroznim eksperimentima dokazao postojanje određenih supstanci u određenim uvjetima, te praktične rezultate uklopio je u teoriju kao teorijske zajedno s eksperimentima ostalih istraživača. Ti brojni eksperimenti što su ih se poduhvatili drugi u toj širokoj biološko kololimetrijskoj i spektrometrijskoj lepezi predstavljeni su na način koji uz današnju novu tehnologiju, novu obradu dataka i predočenje rezultata omogućuju provjeru ad hoc i na taj način postaju vjerodostojni. Time je objedinio mnoštvo rezultata i povezao ih u jednu smislenu cjelinu s namjerom da:
»omogući opsežnu intelektualnu okosnicu u koju bi se praktički mogao logično smjestiti i znanstveno usporediti sav materijal koji se nalazi u literaturi«.*
*Synopsis, kolovoz 2003.
Njegovi eksperimenti najprecizniji su što se mogu naći u tom području a tvrdnje pristojne bez apsolutizma i bez gorčine.
Primjer:
»Glavne pojmovne promjene:
Teorija je daleko potpunija i matematski neumoljivija no ijedna druga dosada predstavljena. Ona uvodi tri paradigmatična pomaka u poimanju vidnosti, poimanju koje je trajalo i držano istinitim zadnjih 5o godina što je jako dugi period u usporedbi s promjenama u drugim znanstvenim tehnolgijama.
Ona redefinira fotoosjetilno zbivanje na biološkoj razini. Točno
definiran rhodonin, kao kromofor vidnosti, zauzima mjesto
konceptualnog rhodopsina.
Pokazuje kako živčevlje radi elektrolitički a ne kemijski.
Pokazuje kako je oko prvenstveno detektor promjene. U viših
svitkovaca signal se konvertira na razinu slike. Ta preobrazba moguća je ako je prisutan prektektum* unutar vidnog sustava
*zadnji dio talamusa
Teorija redefinira također način kako organizam zamjećuje boju.
I mada su ti paradigmatični pomaci u potpunosti poduprti u literaturi, oni su toliko značajni da mnoge hipoteze iznesene po časopisima treba reinterpretirati. To vrijedi i za veći dio teorije iznesen po priručnicima. Ti pomaci u paradigmi vode do sijaseta fundamentalnih postavki na kojima počiva ovaj rad.
Mnoge fenomene kojima se prije nije moglo pridati neku značajku sada je moguće kvantificirati. Iznađeni su brojni načini opisa zbivanja u procesu viđenja s potpuno novom točnošću i preciznošću«.
b) S druge strane definirajući »prvu sveobuhvatnu teoriju o procesu vidnosti« ostao je otvoren za nove spoznaje i, teoretski, čak i za preinaku teorije.
Jedna od fundamentalnih postavki na kojima počiva njegov rad jest i novi dijagram o obojanosti, definiran i otvoren za istraživanje. On je dobijen iscrtavanjem relativnih vrijednosti napona koji predstavljaju P i Q kanale s obzirom na njihovu statičku vrijednost u vidnom trobojnom dugovalnom sustavu.
Ako se dijagram iscrtava u ortogonalnom dvodimenzionalnom (kartezijanskom) prostoru rezultirajući predodžbeni prostor također je ortogonalan.
U rezultirajućem dijagamu »bijelo« je kao posebni slučaj predstavljeno je neizraženim signalima u obojanom području: P = Q = 0,00.
Ako se dijagram iscrtava koristeći prenešenu funkcionalnu boju između spektralnog vala i pojedinog P i Q kanala novi dijagram o obojenosti izražen je kao funkcija valne duljine. Taj dijagram ima dodatne apsolutne referentne točke za situaciju kad su P I Q nula.
Kod valne duljine od 494 ± 2nm P = 0. U njegovom radu to je točna vrijednost azurne uskopojasne spektralne boje.
Kod valne duljine od 572 ± 2nm Q = 0. U njegovom radu to je točna vrijednost žute uskopojasne spektralne boje.

Niže fundamentalne zaključke autor je osnovao na postojećim laboratorijskim istraživanjima. Po njegovima riječima:
»Oni su u napadnom konfliktu s postojećom mudrošću. Međutim oni pružaju najopsežnija objašnjenja svake postojeće teorije vidnosti., objašnjenja do razine detalja koji nisu ni spomenuti u drugim teorijama.
Bilo bi dobro imati na umu te osnovne principe kod istraživanja ovog mjesta na webu i čitanja tekstova. Isto tako bilo bi dobro kad bi čitatelj razaznao vrijednost tih prijedloga s naslova produbljenog uvida koji oni omogućuju u vidni sustav čovjeka i životinja.«
Gornji navod se odnosi na fundamentalne zaključke među kojima su i oni koji se tiču boje. Naime kod ispitivanja vidnog sustava u dovoljno detaljnom elektrofiziologijskom okružju pokazuje se da su i Maxwell i Hering oboje u pravu. Maxwellova teorija bi imala vodeću ulogu u nekromatskim funkcijama vidnog sustava a Heringova u kromatskim.
Kolorimetrija se ponajprije razvila na pretpostavci mješanja svjetla dodavanjem, zbrajanjem. Tek su pojava grafičke reprodukcije i tisak uveli važnost i nepreskočivost oduzimajućeg miješanja boja služeći se pigmentima. Ispitivanjem vidnog procesa s gornjim postavkama Fultonova rada jasno je na mnogo načina da zakoni vidnosti nisu bazirani na dodavajućem miješanju boja i da se takozvana osnovna jednadžba fotometrije ne odnosi na predodžbu sjajnosti već samo na svjetlinu scene.
U Fultona boja kao fenomen može se dosljedno definirati za sve situacije u kojima se boja pojavljuje a može ih se grupirati u osam skupina. Najvažnije su kad svijetlo izlazi iz nekog izvora, kad se odbija od neke površine i kod električnog signala koji nastaje kad fotoreceptorske stanice prime svjetlo (zamijećeno svjetlo). Zamijećeno svjetlo procesira se kroz dva određena kanala, kanala za svjetlinu i kanala za obojanost. Tek svjetlo u kanalu za obojenost može se definirati kao zamijećeno svijetlo.
Pri tome važna činjenica jest to da su spektralne značajke isijavajućeg svjetla zbrajajuće, što se tiče valne duljine, a spektralne mijene izazvane odbijanjem od ili upijanjem u neku površinu, oduzimajuće. Spektralne značajke zamijećenog svjetla očituju se kao dva ortogonalna bipolarna napona koji proizlaze iz tankoćutne substrakcije između parova signala različitog spektralnog podrijetla, ovisno o fotoreceptoru.
Otuda i jedna od njegovih definicija boja za situaciju od 7053 Kelvina (D70):
»Zamijećena boja kod bića u trobojnom dugovalnom vidnom sustavu točno je definirana dvjema vrijednostima, (P, Q), koje pripadaju dvima kromatskim kanalima životinjskog vidnog sustava. Te vrijednosti najbolje su izražene u novom istraživalačkom dijagramu o obojenosti. On prikazuje dvostranu ortogonalnost vidnog sustava, kanal P i kanal Q, za razliku od već dugo pretpostavljene trostrane simetrije, RGB ili xyz.«
Dosljedno tomu, zato što je priroda zamijećenog signala zasnovana na oduzimanju, po g. Fultonu fundamentalna pretpostavka kolorimetrije zasnovane na zbrajanju, kao i cijela C. I. E. struktura standarda za boje, nadaje se kao neprikladna za precizni opis vidnog procesa.
Oslanjajući se na gornju definiciju boje g. Fulton na slijedeći način daje definiciju bijelog:
»Bijelo kao boja je iskazano svjetlo ili osvijetljena površina, koju zamijećuje neka životinja kada svaki i svi kanali za boju u njezinom vidnom sustavu iskazuju nulto stanje prema moždanoj opni za tu osvijetljenost. Kod bića u trobojnom dugovalnom vidnom sustavu to stanje odgovara nultom signalu u oba kanala za obojanost, P:Q::0:0.«
I dodatak za metamere s obzirom na problematičnost opažanja bijelog, zanemarujući privremenu osvijetljenost:
»Bilo koje dvije površine koje uzrokuju istu (P,Q) zamjedbenu vrijednost i tumačenje u moždanoj opni a osvijetljene iz istog izvora definiraju se kao metameri u vanjskom prostoru boja«.
I šire:
»Bilo koje dvije površine koje uzrokuju iste (P,Q) zamjedbene vrijednosti i tumačenje u moždanoj opni a osvijetljene iz različitih izvora definiraju se kao trans-metameri u vanjskom prostoru boja«.

Izvadak iz životopisa JAMESA T. FULTONA

Credentials

MEE Rensselaer Polytechnic Institute (Radar/Communications)
BEE Rensselaer Polytechnic Institute (TV and Servomechanisms) MBA Ohio State University (course work only)
Patents in Bio-physics, Lasers, Optics, Cryogenics, Microcircuits & Large Astronomical Structures

Experience

1995- VISION CONCEPTS--Director of Research--Vision systems design, prototyping and verification services
1990-1995 Consultant to;
US State Dept. Agency for International Development
Russian Ministry of Research, Technology & Education
Soviet Academy of Science
PR China Bureau of Foreign Experts
1985-89 Hughes Aircraft Co. Asst. Division Manager--Microcircuit manufacturer
1983-85 Hughes Optical Products Co--Vice Pres. Eng.--Optics manufacturer
1979-85 Hughes Aircraft Co. Laboratory Manager--Optics design
1971-79 Grumman Aerospace Co. Program Manager--Imaging satellites
1967-71 CBS Laboratories, Inc. Laboratory manager--Vision & Imaging Tech.
List of Documents closely related to the Project

Books and Papers:

Biological Vision: A 21st Century Tutorial published in 2003 by Trafford.
A guide to the much larger work, “Processes in Biological Vision” available on the Internet at www.sightresearch.net. This work provides the first comprehensive description of the visual modality and the operation of the individual mechanisms involved.
Hearing: A 21st Century Paradigm published in 2008 by Trafford.
A full text providing a comprehensive description of the contiguous hearing modality for the first time. It includes the first definitive description of the mechanisms operating within the Organ of Corti. Additional background on this work is available at www.hearingresearch.net.

Published Papers

Performance of the two-stage, dual-mode oculomotor servo system, Proceedings of the ACM Display Conference, 2006
Transforming reflectance spectra into Munsell color space by using prime colors, Proc National Academy of Sciences, 2006, vol 103, no 42, pages 15698-15703
Achromatopsia or Achromatopia: Achromatopia or Dyschromatopia, Presented at the National Federation of the Blind 2008 Convention, Dallas, Texas. Available in PowerPoint format at www.sightresearch.net/ppt/achromatopsia.ppt
Hensen’s stripe as a topographic waveguide defines the roles of the OHC and IHC, July 2008 (In Publication, The 10th International Workshop on the Mechanics of Hearing.)

Other Papers

The following documents are available for your review if desired.
Notes on Hubel--”Eye, Brain and Vision”, a critical review, 1989
The Perception of Luminance under Various States of Adaptation, 1970
The Basic Signaling Path from the Fovea to the LGN, 1970
The Transient Response of the Eye, 1969
On the Visual Spectrum of the Honeybee, 1967
The Structures and Mechanisms of Vision, 1965
The Theory of the Photographic Process, 1963
Referee & reviewer
Reviewer for Oculomotor System Conference, E-T-R-A 2006

Patents:

Mr. Fulton’s work has been highly interdisciplinary. He holds patents in the following areas:
The Biological Transistor--the ACTIVA Oct 1997, Pat. #5,946,185
High performance two-dimensional Charge Coupled Device for imaging--Aug 1977, Pat. #4,042,835
Semiconductor Laser Array--Dec 1981, Pat. #4,306,278
Cryogenic cooling of high power semiconductor light sources.
Aerodynamic enclosure for 4 meter astronomical telescopes (awarded, not issued)
For further information, please contact the author: Tel: (949) 759-0630, in Pacific Coast time zone E-mail: jtfulton@cox.net MAILING ADDRESS: James T. Fulton 1106 Sandpiper Drive. Corona Del Mar, CA. 92625-1407