Dora Kinert Bučan

U KONAČNICI, SVAKI KULTURNI SUSTAV POČIVA NA MITOVIMA, NA NAŠIM VLASTITIM ILI RENESANSNIM – NE IZUZIMAJUĆI PRITOM „EGZAKTNE ZNANOSTI“.
I. P. CULIANU

Ako postoji iskaz koji kao saliven pristaje onome što radi i čime se strastveno bavi V. Žiljak, onda je to bez sumnje ovaj citat Iana Culianua,povjesničara i stručnjaka za kasnu antiku i guosticizam. Uz napomenu: „ne izuzimajući pritom egzaktne znanosti“, Culianu je ostavio slobodan prostor za one tako rijetke (u svakoj epohi rijetke) „renesansne osobe“ u kojih se „umjetničko“ i „znanstveno“ isprepliće na neočekivano orginalne i kreativne načine.

I u današnje doba stalno se, gotovo podsvjesno očekuje da netko velikim zamahom zagrabi u dubine razuma i duše i otkrije načine kako međusobno komuniciraju to dvoje. Njihovo „mehaničko“ spajanje nije ono što su stvarali svestrani umjetnici, ali ničeg „mutnog“ u konačnom rezultatu za gledaoca zapravo nema. Naprotiv: sve izloženo zrači PROZIRNOŠĆU, ČISTOĆOM, kao da je cilj upravo OČIŠĆENJE, ČISTOĆA. KAO IMPERATIV PRODIRANJA U FANTAZMIČKU TAJNU. Krajnji doživljaj stvaralaštva V. Žiljka, koji na prvi mah izaziva infantilna pitanja (kako je do slike došlo, kako je to autor uspio „napraviti“? ) zapravo je FASCINANCIJA NEDOHVATLJIVIM SREDIŠTEM TE PRIVIDNE TRODIMENZIONALNOSTI ZA KOJOM SVATKO TRAGA. Trodimenzionalnost (za znanstvenika) i cjelovitost (za filozofa, pjesnika i umjetnika) - to je ono što je V. Žiljak uspio sjediniti i potaknuti gledatelja da zaviri u ono „iza“ čovjeku nikad dokučivo i stoga toliko privlačno. „MAKETU“ te tajne V. Žiljak je svojim znanstveno – umjetničkim fantazmima uspio učiniti barem prividno stvarnom.

Đuro Vanđura

EKSKLUZIVNOST KOMPJUTERSKE GRAFIKE

Četrdesetak godina traje pojam kompjuterske grafike, od ranih pionira u Berlinu, Londonu, New Yorku i Zagrebu, a za nju interpretativne terminologije nemamo niti danas. Na početku i nije izgledalo sve kako novi medij, elektronički novi kistovi ili pera, trebaju i novi rječnik, budući su se prve digitalne vizualizacije lako čitale. Bila su rotiranja dužine po nekim točkama, bili su to spletovi lako opisivih impresija geometrijskih tijela ili bitmapirane križaljke optićkih senzacija ili likova. Međutim, već za nekoliko godina u svijetu su se pojavile slike stohastičkih procesa i raznih simulacija. Vizualni svijet je izgubio jasno geometrijsko ishodište, a s time i terminologiju. Pojavile su se arabeske boja i kolopleti lirskih oblika, riječima neopisivi, a rukom ne kopirljivi. Tu je bio i Vilko Žiljak.

Prvi uradci Vilka Žiljka bile su vizualizacije izrazito konkretnih ili predmijevanih situacija. Počeo je od zvuka saksofona ili protoka nafte s različitim mogućnostima, a dobivene slike ostale su u interpretativnom ishodištu samo njemu znane. Očitavanje struktura na zidnoj slici ni po kojem detalju ne vodi promatrača do stvarnog, realnog ishodišta ili realističke zamisli ili ideje, svejedno. Na početku bijaše matematička formula, a niti jedan matematičar iz slike ne može odgonetnuti koliko je nepoznanica bilo u prvotnoj jednadžbi, računu ili formuli. Te istine i zakonitosti između stvaranja matematičke grafike i njene interpretacije ili rekreacije odvele su Vilka do novih realiteta. Njegove kompjuterske grafike postale su primijenjeni dizajn zaštićenih dokumenata i vrijednosnica. Bile su to kompjuterske grafike protiv mogućih falsifikatora. Počelo je neodgonetljivo, pa prema tome i neponovljivo u samoizradi.

Nove grafike Vilke Žiljka čista su lirika boja, oblika, konstrukcija i struktura. Slutimo u osnovama racionalističke poticaje od nekih primarnih horizontala, vertikala, parabola ili dijagonala. Međutim, to su segmenti spirala, razlićitih pravokutnika ili trokuta u spletovima s amorfnim ploπštinama boja. Pravilniji dijelovi kompozicija ili odnosi nekakvih bojenih elipsoida prema čistoćama praznine sugeriraju orjentacije lijevo ili desno, gore ili dolje. ćesto elementi kreću od nekakovih pravilnosti, pa se u središtima usitnjuju i rasplinjuju do kaosa; kao da kreću od monotonije do kakofonije. Linije kreću od nježnosti i finoće titravog crnila, a zgušnjavaju se u kolorističkom spletu spirala i prepleta. K svemu tome još tu zatičemo rasap imenovanih detalja nekih lica, znakova ili slova...

Posebnost kompjuterskih grafika Vilka Žiljka je i njegov odabir završne podloge na kojoj će oblici i boje živjeti. Bjelina papira nikome nije strana, ali platno već pruže neke druge doživljaje. Osobito su vizualno rječite zrcalne podloge ili one od hologramskih materijala. Svjetlost se reflektira iz pozadine struktura, pa one dobivaju dimenziju svoje ezoterijske bitnosti. Naime, tamo negdje u nastanku i pohrani postoje samo obrisi i boje, a okruženja su bezvremenska i bezprostorna. To je sigurno još jedan korak prema bitnosti i primarnosti kompjuterske grafike. Postoji matematička osnova i njena forma, ali ne i dijalog sa strukturama podloge.

U vrijeme bakroreza svaki grafički list, svi otisci međusobno su se razlikovali. Od tada su uvriježeni grafički standardi o iskazu naklade, rednom broju otiska, o tehnici, autoru i majstoru grafičaru. Kompjuterska je grafika i to promijenila. Matrica grafike je negdje u računalu, zapisana između silnih binarnih brojeva, a svaka druga izlazna jedinica, ekran, materijal podloge ili vrsta štampača, bitno mijenjaju primarni doživljaj. To je ekskluzivnost kompjuterske grafike. Kao da je moguće s iste ploče, s iste matrice, otisnuti višebrojne, različite, a uvijek definitivne otiske.